HARDKORE

oči su mi bile zatvorene. u ušima mi je odzvanjao zvuk zvona koji kao da se zaledio u
vremenu pa je davao samo jednoličnu notu bučnog užasa koji se, eto, baš morao naći u mojoj
glavi. bio sam zarobljen u slabosti vlastitog tijela, potpuno nemoćan a opet tako potpuno
budan.
ne znam kako sam se našao u takvoj situaciji. ne znam kada je započela niti hoće li ikada
završiti. mogao sam ležati tako desetljećima, a opet možda su prošle tek sekunde.
polako, beskrajno polako, moja osjetila i kontrola nad tijelom vraćali su se. prvo što sam
jasno osjetio bio je užasan smrad za koji nisam mogao naći usporedbu, ali je u meni probudio
neki prirođeni strah koji je ledio svaki mišić moga tijela..
svjetlost je probijala kroz kapke polako, poput britve kirurga koji otvara nježnu dječju
kožu. svaki prokleti fragment trenutka uranjao je svako od mojih osjetila u neopisivu
agoniju. agoniju koju nisam mogao spriječiti.
poželio sam smrt, našto se sjetih kako sam vjerojatno u paklu - već prošao smrt a da se ni
ne sjećam kako mi je bilo. refleksno, lice mi se zateglo u osmijeh. ironija postojanja
oduzela mi je taj bezvremeni trenutak a da nisam niti osjetio.
svjetlost koja mi je masakrirala oči poprimila je obris prozora moje sobe gledanog iz
perspektive čovjeka. koji leži na podu u agoniji. pomaknuo sam ruku i opipao nešto mekano i
suho. okrenuo sam glavu i kroz maglu kraj sebe ugledao poluraspadnuto ljudsko tijelo.
osjetio sam olakšanje. sve mi je govorilo da nisam mrtav niti u paklu, nego u svome slatkom
domu. čak je i odvratni zastrašujući smrad počeo ljepše mirisati. ili sam se već počeo
navikavati, nije bitno.
skupio sam snage da ustanem, samo da bih se trenutak kasnije obrušio na pod udarivši glavom
u tvrdi parket. udarac me osvjestio. bio sam preslab da ustanem, ali sada sam puno jasnije
vidio trulog obezglavljenog muškarca, sasušenu krv na zidovima i deformiranu kozju lubanju
na stolu. zvuk koji mi je zvonio u ušima poprimio je prizvuk ljigavog dječjeg smijeha, koji
je vjerojatno dopirao izvana. prikupio sam snage da sa stola dograbim čašu neke tekućine.
popio sam sve i ponovno legao kraj obezglavljenog tijela. iz pepeljare kraj sebe izvadio sam
polupopušeni joint, povukao nekoliko serija i zaspao.

zapalio sam pljugu. u polumraku je žarko-crveni odsjaj žari dobivao neki dijaboličan izgled. kao da se probijao u ovu mračnu dimenziju iz neke potpuno druge, neshvatljive.
njegov pogled bio je dubok. ne znam zašto kažu da životinje imaju iskrivljenu percepciju stvarnosti. taj mali zeko je bio stvarniji od mene. prokleto stvorenje kao da se opiralo budućnosti koja ga je čekala, ali ta bespomoćnost samo me palila.
odlučio sam da je vrijeme došlo. zario sam mu nož u vrat i čekao da krv isteče. njegov pogled mi i dalje nije davao mira. kao da me želio mučiti do kraja, do zadnje kapi krvi nanositi mi osjećaj krivnje. ali taj mali ružni stvor nije mogao znati da se ne osjećam krivim. došao je njegov čas i to je sve. nasmijao sam mu se i pogledao oko sebe. tri bijesna dječaka vrištali su na mene i grebali po zraku. očito ih je nešto bilo uznemirilo pa su isijavali svoju kršćansku filozofiju na svoj najprimitivniji način. stisnuo sam šaku i snažno udario jednog od gadova posred nosa što je smirilo i ostalu dvojicu te su pobjegli u kut. krv iz nosa maloga kršćanina pobudila je u meni neke davno ugašene reflekse te sam iščupao zecu jednu šapu. tjelo mu se grčilo i trzalo dok je sniježno bijela kost izvirivala iz tamnocrvene mesnate i krvave rane gdje je nekad bila njegova šapa. bacio sam čupavog nametnika na pod i krenuo prema dječacima. jedan od njih, u luđačkom izljevu adrenalina, otrčao je do ulaznih vrata i počeo grebati po njima, kao da će mu to pomoći da se vrata otključaju i tako mu omoguće bijeg.

nisam ih mislio napastovati. barem ne još. sagnuo sam se kraj njih i iz jedne ladice izvadio bocu rakije. čuvao sam je baš za ovakav dan koji sam dugo priželjkivao. otvorio sam bocu i počeo lokati. nakon pola boce smučilo mi se pa sam poćeo proljevati rakiju po jednom od malih smradova. vratio sam se na kauč i zamotao joint. pljuga mi je pobudila kreativnost, pa sam male kršćane potjerao u mračni podrum i ubacio im zeca da se igraju ili nešto slično. zaključao sam ih i otišao pušiti u vrt. nisam još uspio odreagirati na pjesmu koja je od tamo dopirala i pripremiti se na novu psinu koju su mi smišljali oni odvratni patuljci. kada sam se zatekao među njima bilo je već kasno. ponudio sam im frulu kao znak mira što nisu mogli odbiti zbog svoje indijanske krvi. barem su mi izgledali kao indijanci, osim što su imali kapice i velike noseve. dugo smo pušili, a cijelo vrijeme sam morao slušati njihovu pjesmu koja me izluđivala.
jedan od njih zagrizao je onaj čudni kaktus što sam ga jednom davno posadio u vrtu sa željom da ga jednog dana pojedem, ali definitivno ne danas. podigao sam nogu i svom snagom ga šutnuo po uhu. počeo je vrištati u agoniji bola koja ga je obuzimala. drugi patuljak me ugrizao za nogu. nisam se ni snašao, a već sam ležao na travi. njihovi šiljati zubi zabijali su mi se kroz kožu u meso po cijelom tijelu. ostao sam pribran. bol mi nije zadavala previše muke još odkad me onaj čovjek kojeg sam morao zvati tata tukao gumenom palicom dok sam još bio sasvim malen i ružan.
stresao sam male gadove sa sebe i otrčao natrag u kuću. nije bilo vremena da zaključam ulazna vrata pa sam uletio u podrum i zaključao se iznutra. a tamo sam imao što vidjeti. nasred podruma gorila je velika svijeća sa crvenim plamenom. stvor sa kozijom glavom vratio se i sada sam, potpuno ukipljen, gledao kako svojim velikim, oštrim zubima čupa meso sa udova neke nevine dječice. tri polupojedena leša izgledali su mi poznato, ali nisam sada imao vremena razmišljati o tome jer se čudovište kretalo prema meni. uhvatio me za grlo i u tom trenutku sjetio sam se čudnih gljiva koje sam maloprije pojeo. odjednom sam se našao na podu a cijela scena podruma, demonskog stvora i krvavih mališana nestala je. umjesto toga, ležao sam na cesti pred kućom a neki pas je pišao po meni. šutnuo sam ga u rebra što ga je natjeralo da pobjegne cvileći. ustao sam. kroz prozor me gledala matora susjeda i očito se zgražala. povikao sam joj neku psovku i ušao u kuću. otvorio sam si pivo i sjeo na kauč. osjetio sam dahtanje na poleđini vrata a odmah zatim i tupi udarac u glavu. dok mi je stvarnost izmicala u mrak, mogao sam vidjeti obris kozije glave koja je prilazila sve bliže.

popušio sam bio sinoć sve svoje vrhove. kad sam se probudio u hodniku s facom priljepljenom na parket, znao sam da nešto nije u redu. provjerio sam u vrećicu i ustanovio da doista nema više ni grančice. baš kad sam smišljao kako da provalim u policijsko skladište, na vratima se začulo divljačko lupanje. povikao sam da odjebe tko god da je, ali znao sam da me ne doživljava po zvuku koraka koji su bili sve glasniji dok se netko kretao kroz kuću prema meni. nisam čekao da se stvorenje približi. skočio sam sa kreveta i dohvatio mačetu sa stola koja je sjajila nekom divljim, gotovo životinjskim sjajem dok su se sunčeve zrake probijale kroz prozor do oštrice. sakrio sam se iza vrata.
prestao sam disati. mogli su se čuti samo tupi koraci i manijakalni otkucaji moga srca. u tom psihodeličnom trenutku, sjetio sam se što sam noćas sanjao. ogromno stvorenje sa kozijom glavom i tijelom mirka filipovića sjedilo je na mojim nogama i lizalo me svojim balavim, dugačkim jezikom po cijelom tijelu. pao sam u trans i probudio se u hodniku. očito sve nije bio samo san i prokleti gad se vratio da me sodomizira.
vrata su se otvorila...

zamahnuo sam prema glavi došljaka i promašio, te si zabio oštricu u nogu. pogled na ranu i krv koja se slijevala niz moje koljeno razbistrio mi je misli. pogledao sam ga.
bio je to neki lik kojeg sam vjerojatno poznavao, ali sjećanja su mi bila zamagljena od šake praxitena koje sam žvakao. gledao sam njegov vrat koji kao da mi je vrištao da pokušam opet zamahnuti. od toga su me odgovorile njegove riječi. pozivao me na pljugu.
odšepao sam do njegove kuće gdje nas je dočekao još jedan lik. i njega sam vjerojatno poznavao pa sam promrmljao neki pozdrav i sjeo. izvadili su vrhove i zamotali joint. ta pljuga me spasila. opet sam bio high i spreman na nove pothvate. razmišljao sam da odem u kuću, uzmem kliješta, iščupam im grljkane i otmem sve bilje koje imaju. to bi me spasilo na dan-dva.
tada sam shvatio da mi čitaju misli, što ih je razljutilo. ustali su se i stali pred mene. pokušao sam bježati, ali u bjegu me spriječila šaka koja mi je zalutala u potiljak. dočekao sam se licem na stepenicu i obuzelo me crnilo...
kad sam došao sebi i otvorio oči, nisam vidio ništa. bio sam potpuno slijep... ili nisam? nalazio sam se u ormaru. odvratan smrad životinjske lešine ispunjavao mi je nozdrve. napipao sam nešto ljepljivo, krzneno pod svojim tijelom i počeo povraćati. gušio me smrad koji se sada pomiješao sa smradom moje bljuvotine, što je postalo neizdrživo. svim silama krenuo sam grebati i udarati po vratima ormara dok odjednom nisu popustila i otvorila se. svjetlo mi je spalilo oči. ipak, mogao sam vidjeti onu dvojicu kako mrmljaju nešto, okruženi svijećama, nad pentagramom nacrtanim krvlju. mojom krvlju...
očito je da su bili u dubokom transu jer nisu reagirali na moj izlazak iz ormara. puzao sam i grebao prema izlazu dok konačno nisam bio slobodan. ustao sam se i otšepao do kuće. zaključao sam vrata i ušao u sobu. na krevetu je sjedio stvor sa kozijom glavom i glasno se smijao. ustao je i krenuo prema meni, a ja sam posegnuo u džep i pronašao komad opijuma. zagrizao sam i pao u ruke stvora. još jednom, obavio me mrak...

na stolu su bile neke čudne sjemenke razasute po gadnom neredu koji je pokrivao cijeli stol. prosuti pelinkovac, ostaci pizze, opušci, krvave maramice, neki sjebani prospekti, razmazani vazelin... sve je to tvorilo psihodeličan pogled koji me dočekao kad sam došao sebi.
nisam se bio probudio. nisam ni spavao. dugo, čini se po slabosti koju sam osjećao. bio sam gol. razgledao sam sobu.

na podu sam ugledao mrlje od pelinkovca. umočih prst i osjetih da i nisu baš mokre. podigao sam pogled, i na krevetu ugledao ukočenog, golog tinejdžera. mogao je imati 15-16 godina, a opet, možda i nešto manje, nisam znao.
tijelo mu je bilo odvratno sodomizirano. ožiljci od opušaka krasili su mu 30tak zanmljivih mjesta. masnice i ogebotine posvuda. malo krvi. glava mu je primila koji udarac šakom, što se vidjelo po razrezanoj usnici, sasušenoj krvi pod nosom i brojnim masnicama. bio je i silovan...

prišao sam mu skroz blizu i provjerio znakove života. nije ih bilo. rekao sam sâm sebi (ili njemu, ne znam) kako je život nepošten, misleći pritom kako bih mogao silovati tog klinju da je još živ, a ovako, ni kriv ni dužan, moram ga pokopati u dvorištu.
nije mi palo na pamet da ga sad vučem kroz cijelu kuću takvog ukočenog u komadu pa sam otišao po fleksericu, dlijeto, kombinirke i sjekiru. soba je ionako bila sva razjebana pa još koja litra krvi ne čini preveliku razliku.
dlijeto i kombinirke mi zapravo i nisu trebali za posao koji je valjalo napravit, ali naravno, nitko mi ne može zamjerit ako se hoću i malo zabavit dok ga komadam. kad sam se izguštao (i usput srušio vlastiti rekord u preciznosti pri baratanju sjekirom), posrkao sam onaj pelin sa stola i zaključio kako sam ga ipak trebao silovati prije nego sam ga raskomadao.

uzeo sam ašov i iskopao rupu u dvorištu. sva sreća pa sam imao za crtu bijelog da si razbistrim misli i sjetim se da u stražnjem dijelu dvorišta ima još mjesta za koji pokop. pobacao sam sve dijelove u rupu i nekoliko minuta tiho stajao sa izgubljenim pogledom pred jamom. dobio sam super ideju da ga otkopam za godinu-dvije i pokušam sastaviti. nabacao sam kamenja po tijelu i zatrpao ga zemljom.

vratio sam se u kuću i pojeo one sjemenke sa stola. nekoliko minuta poslije pao sam na pod. u letu sam zaželio da kad dođem sebi zateknem neku bolju situaciju, ili barem josipa broza ispod plahte....................... PLJAS!

buđenje ne mora biti uvijek ugodno. tu mudrost ustanovio sam jutros kad sam se probudio u vlastitoj bljuvotini. komadići salame, jaja i korice od kruha već su se bili sasušili na mome licu. tome je vjerojatno pridonijelo sunce koje je krenilo pržit na današnji dan. opsovao sam nekoliko nordijskih bogova kojih sam se mogao sjetit i pokušao trljanjem skinuti sasušenu bljuvotinu s lica. pokušao, kažem, jer nisam uspio pomaknuti ni ruke ni noge.
opsovao sam i sve kršćane, pa pokušao zaspati u nadi da ću se idući puta probudit sa nekom droljom, ili barem sa nekim političarom. ideja mi nije bila ni zakurac jer sam shvatio da od prokletog smrada nikad neću uspjeti zaspati, a ionako bih se najvjerojatnije probudio na nekom još gorem mjestu kojeg si u tom trenutku nisam uspio predočiti.
otvorio sam ponovno oči. neka djeca su upirala prstom proma meni i smijali se naglas. viknuo sam im da ću se častiti njihovom krvlju večeras, ali mali gadovi nisu uspjeli razumjeti ni riječ od moga mumljanja. pljunuo sam ostatke bljuvotine iz usta i pokušao opet pomaknuti ruku. uspio sam je pomaknuti, ali još je bila preslaba da dohvatim bocu koja je ležala pola metra od moje glave.
pustio sam derištima da se približe, štedeći snagu za nadolazeću bitku. prišli su mi sasvim blizu. njihov odvratni dječji smijeh odzvanjao mi je u ušima i probudio fleš od gljiva koje sam jeo prošli vikend.
da ne bude zabune, volim ja flashbackove, tko ih ne voli kad su besplatni, ali ovaj flash došao je u krivo vrijeme. odjednom se scena počela mijenjati. sunce je zasjalo ljubičasto, zidovi obližnje kuće su mi se približavali i udaljavali, a mali gadovi su poprimili izgled onih patuljaka koji su mi provalili u kuću neku večer dok sam gongao zadnju tubu ljepila (i brutalno me silovali).
nije bilo vremena za gubljenje. polizao sam salamu sa lica i progutao je u nadi da će me izbaciti iz fleša. upalilo je. došao sam sebi i dohvatio onu bocu. zamahnuo sam i pogodio neko ružno dijete u zube.
razbježali su se kao da ih nosi vjetar, a mali gad je vrištao i pljuvao krv dok se spoticao u luđačkoj utrci.
ponovno je zavladao mir. uspio sam se i nasmijati ali mi je prokleta bljuvotina zatezala lice, pa je cijeli smješak vjerojatno nalikovao grimasi. odnio sam još jednu pobjedu nad malim kršćanima. teškom mukom pridigao sam se, pokupio svoju lulu u kojoj je još bilo malo DMT-a i odšepao kući.

danas krenio da koljem. to je proces preobrazbe neke životinje iz žive i vesele u mrtvu i nepomičnu. daljnja obrada uključuje preobražavanje u kobasice, šunke, čvarke, krvavice i sve što je lijepo... upucao sam si u vejn prokuhani domestos da me opusti da ne mislim na jadno prase kako se muči dok mu zabijam kuku u vrat.
kako je već lagano krenulo proljeće, ovakav posao mora se obaviti brzo i profesionalno, da se meso ne pokvari ako predugo stoji na toplom zraku. nisam smio gubiti vrijeme, a i izluđivala me pjesma prokletih patuljaka koji su me pratili cijelo jutro.
kad se mali prasac prestao derati i cviliti, krenuo sam mu derati kožu. da se razumijemo, koža se zapravo ne mora oderati, ali to me zabavljalo u tom trenutku i nisam si mogao pomoći. luđački sam se smijao i guštao kao to malo prase dok je jučer skakutalo po blatu. kad sam se iživio na slatkom stvorenju, osjetio sam da mi treba pivo i pljuga pa sam skočio u kuću po njih.

pljuge sam našao, ali svo pivo je netko već bio popio. možda ja kad sam sinoć jeo onaj kaktus. nema veze, rekoh sebi u bradu. promrmljah još nešto, vjerojatno o pivu ili nešto skroz drugo, te se uputih van s pljugom u čvaljama.

i tamo sam imao što vidjeti. prokleti patuljci su se smijali, vrištali i čupali zubima meso neke jadne životinje koja je visila naopako obješena na dvije kuke, potpuno oderane kože.
doista, koji je sjebani mozak mogao takvu gnjusan čin smjestiti tom nevinom biću. viknuh toj neobičnoj družini da će ih stići gnjev nekog neobuzdanog člana društva za zaštitu životinja, našto su se mali gadovi okomili na mene, te sam pobjegao u kuću i zaključao sva vrata.
još ih čujem kako lupaju i smiju mi se. jedina nada mi je ona tuba ljepila u ormaru, ali to sam mislio čuvat za prvi maj ili neki drugi maj.
ne znam što da radim, mislim da polako gubim razum...